Veliko iznenađenje za Udbu bila je podrška V. Havelu
Kad je Zlatko Tulić nedavno objavio u Večernjaku podatke iz dokumenata iz kojih se vidi na koji način je UDBA organizirano pratila katoličko svećenstvo i posebno Vas još od 1977., kakva je bila Vaša reakcija?
Dobro je da su sačuvane te baze podataka Udbinih dosjea i da je gosp. Tulić ozbiljnije zavirio u njih. Prvenstveno radi toga da se dozna istina o onim vremenima, ali i da razni kompleksaši i sitne duše ne mogu klevetati. Nije me to iznenadilo, jer sam i prije vidio dokumente kako su me odavno i sustavno pratili. Zamislite, u strogo-povjerljivim dokumentima obilježenim kao „državna tajna“, UDBA je pred sami raspad Jugoslavije, čak u prosincu 1989. objavljivala naše dosjee kao opasnih državnih neprijatelja. Još su vjerovali da će ta država preživjeti i da je mi, pojedinci ugrožavamo.
Dakle, znate da su Vas do jučer pratili, a jeste li doznali – od kada točno?
Zabilježeno je sigurno od 1972. kad sam otišao na studij u Švicarsku. U Luzernu sam svirao u grupi „Buberang 4“ i tad smo nas četvorica bili pozvani i, prilično hrabro, odbili svirati za neku feštu koju je bila organizirala jugoslavenska diplomacija. Na mojoj Mladoj misi na Paoči 1975. javno se molilo „za zatvorenike i prognanike“, pa je moj otac kao „organizator Mlade mise“ već sutradan bio pozvan na vrlo neugodno saslušanje. A poruka s mise bila je vrlo jasna: tih mjeseci dolaskom iz Njemačke kući uhićen je i osuđen naš sumještanin Vinko Martinović na 13 godina zatvora, a Jugoslavija se borila svim silama da joj izruče našeg susjeda i obiteljskog prijatelja, političkog emigranta Dragu Zupca.
